Trevor Evans: Kriza u eurozoni

Trenutna kriza u eurozoni prijetnja je budućnosti europskih integracija. Međutim, namjesto da europske vlasti dovedu u pitanje financijske institucije koje su generator krize, one su na krizu odgovorile predlaganjem krajnje centraliziranih mjera koje bi zemljama članicama trebale nametnuti fiskalnu disciplinu, ugrožavajući time demokratsku legitimaciju Europske unije.

Dugovi država nisu uzrok krize u eurozoni. Naprotiv, kriza je uzrok zaduženosti država. Kriza je krenula iz SAD-a. Od 1980-ih naovamo realne nadnice u SAD-u jedva da su rasle, a ekonomski rast postao je ovisan o potrošnji financiranoj zaduživanjem, pogotovo na ime rastućih cijena nekretnina. Nakon uvođenja eura Europska komisija je uvela ambiciozni program, pod imenom Akcijski plan za financijske usluge (Financial Services Action Plan), koji je donesen kako bi u EU stvorio integrirani, ali deregulirani financijski sistem po modelu financijskog sistema u SAD-u. Na povećanje konkurencijskog pritiska Europske banke su odgovorile povećanjem plasmana u SAD-u ne bi li iskoristile veće povrate na ulaganja. Međutim, kada se nekretninski balon u SAD-u rasprsnuo, to je bio detonator krize koja je onda podjednako pogodila i američke i europske banke. Kriza je izbila u kolovozu 2007., a dramatično se zaoštrila u rujnu 2008. nakon bankrota njujorške investicijske banke Lehman Brothers. To je bio okidač za čitav niz bankrotâ financijskih institucija, tako da su vlade bile primorane spriječiti potpuni financijski kolaps u SAD-u i Europi spašavanjem brojnih vodećih banaka. Financijska kriza je rezultirala urušavanjem bankovnog kreditnog plasmana, a to je zauzvrat uzrokovalo veliki pad ekonomskog proizvoda u zadnjem kvartalu 2008. i prvom kvartalu 2009. Ekonomski proizvod je pao skoro 5% u eurozoni, a vlade su ponovo morale odgovoriti povećanjem ponude novca ne bi li spriječile još nagliji pad.

Kao rezultat mjera za spašavanje banaka, povećane potrošnje u cilju ublažavanja ekonomskog pada i naglog urušavanja poreznih prihoda, državni deficiti u eurozoni skočili su sa 0.7% BDP-a u 2007. na 6.4% u 2009., dok je suvereni dug skočio sa 66% BDP-a u 2007. na 80% u 2009. i 85% u 2010. No, financijske institucije još se nisu niti oporavile, a već su se upustile u potragu za novim izvorima profita iskušavajući slabe karike eurozone.

Kada su se nove zemlje pridruživale monetarnoj uniji, kamate na njihove državne obveznice približavale bi se njemačkima. U južnoj Europi niže kamatne stope pomogle su ubrzanom rastu. Međutim, istodobno je došlo da velike diskrepancije u porastu jediničnih troškova rada. U njemačkoj, nakon reformi tržišta rada koje je provela Schröderova vlada, rast jediničnih troškova rada zaustavljen je u razdoblju između 1999. i 2007. U Francuskoj su oni, za isto razdoblje, porasli nekih 15% (približno na razini nisko postavljene ciljane inflacije Europske centralne banke), dok su u Grčkoj, Portugalu, Irskoj i Španjolskoj porasli gotovo 30%. Dapače, produktivnost rada snažnije je rasla u Grčkoj i Irskoj od ostatka zemalja eurozone, uključujući Njemačku – ali nadnice su rasle još i više. Ti trendovi u jediničnim troškovima nadnice doprinijeli su izrazitoj polarizaciji u trgovinskim bilancama ekonomija eurozone. Između 1999. i 2007. Njemačka je povećala svoje trgovinske suficite sa 65 milijardi eura na 195 milijardi eura, a kako su njeni glavni trgovinski partneri sada također bili članovi eurozone, nije bilo pritiska da se dođe u promjeni u vrijednost njene valute. Tijekom istog tog perioda trgovinski deficiti Španjolske, Portugala i Turske porasli su gotovo u jednakoj mjeri – sa 61 milijarde eura na 160 milijardi eura. Te zemlje su mogle imati takve trgovinske deficite jer su banke, uglavnom njemačke i francuske, bile voljne to financijski kreditirati. A za Njemačku, u uvjetima stagnacije realnih nadnica, ekonomski rast je postao ovisan o izvoznim viškovima i spremnosti banaka da kreditiraju druge zemlje kako bi mogle platiti uvoz iz Njemačke.

Kao što je poznato, najslabija karika u eurozoni bila je Grčka. U jesen 2009. nova PASOK-ova vlada obznanila je da je prethodna vlada prikazala državni deficit manjim no što on realno jest, a bonitetne agencije su na to reagirale spuštanjem rejtinga grčkog javnog duga. U prvim mjesecima 2010. došlo je do intenzivnog spekulacijskog trgovanja protiv grčkih državnih obveznica. Investitori su počeli kupovati zamjene za kreditni rizik (credit default swaps) i time dizati njihovu kotaciju, a to je onda iščitano kao dokaz povećanog rizika tih obveznica i rezultiralo je porastom kamata. Situacija je onda dosegla kritično stanje jer je Grčkoj u svibnju 2010. taman dolazio dio duga na reprogramiranje, a kako su kamatne stope na tržišto naglo porasle, to je postalo neizvedivo skupo. Propust vlasti eurozone da pravovremeno reagiraju na razvoj situacije u Grčkoj doveo je zatim do spekuliranja protiv eura, čija je vrijednost u prvih četiri mjeseca 2012pala nekih 30%.
U svibnju 2010., nakon što su tadašnji čelnici Međunarodnog monetarnog fonda i Europske centralne banke posjetili kancelarku Merkel u Berlinu da je upozore na ozbiljnost situacije, vlade eurozone pristale su Grčkoj ponuditi zajam na 110 milijardi eura (od čega je 30 milijardi osigurao MMF), a Grčka je zauzvrat trebala prihvatiti stroge uvjete, uključujući rezove u plaćama (smanjenje od 15%), mirovinama i drugim segmentima javne potrošnje. Međutim, to nije zaustavilo spekuliranje protiv eura, jer su financijski investitori sada preusmjerili svoju pažnju na Španjolsku i Portugal. Vlade eurozone odgovorile su uspostavom Europskog fonda za financijsku stabilnost (European Financial Stability Facility – EFSF) od 440 milijardi eura ne bi li time stvorile podršku za zemlje koje se ubuduće nađu u problemima. EFSF bi namicao sredstva izdavanjem obveznica, a zemlje eurozone bi jamčile za njih razmjerno veličini njihovih ekonomija. Istodobno, Španjolska i Portugal su pristali uvesti rezove u plaćama državnih zaposlenika i drugim segmentima potrošnje. Možda najvažnije, jednom kada je postignut sporazum oko tih rezova, ECB je po prvi put počela kupovati španjolske i portugalske državne obveznice, što je odigralo ključnu ulogu u stabiliziranju tržišta obveznicama, barem na neko vrijeme. U studenom 2010. EFSF je Irskoj osigurao zajam od 85 milijardi eura i dok je Irska morala pristati na vrlo stroge mjere štednje, to nije izazvalo velika komešanja na financijskim tržištima.

Kriza u eurozoni ponovo se rasplamsala 2011. kao posljedica dva bitna događaja. Prvo, u ožujku na sastanku Europskog vijeća predsjednici vlada odlučili su da će privremeni EFSF zamijeniti 2013. godine trajni Europski stabilizacijski mehanizam od 700 milijardi eura. Na inzistiranje nekolicine zemalja na čelu s Njemačkom također je dogovoreno da ako zemlje postanu prezadužene i više ne mogu otplaćivati svoje obaveze, dio gubitaka preuzimaju privatni investitori. Privatni investitori su gotovo odmah reagirali rješavanjem obveznica perifernih zemalja eurozone, dižući time njihove kamatne stope. S porastom kamatnih stopa Portugal se našao u značajnim problemima i da bi uspio reprogramirati dug koji je dolazio na naplatu morao se u svibnju 2011. obratiti EFSF-u za posudbu 78 milijardi eura, obavezavši se zauzvrat provesti dodatne snažne rezove u javnoj potrošnji.

Drugo, tijekom ljeta financijski investitori počeli su shvaćati da primoranost zemalja poput Grčke, Irske i Portugala da usvajaju programe štednje vodi u duboku recesiju i smanjenje poreznih prihoda, što samo još više otežava mogućnost tih zemalja da ispune svoje dužničke obaveze. Ne bi li ispunile zahtjev EU da se do 2013. javni deficiti srežu na ispod 3% BDP-a, i nekolicina drugih zemalja počela je najavljivati planove rezanja javne potrošnje, čime se samo pogoršala negativna prognoza rasta za eurozonu. U kolovozu su se financijski investitori počeli rješavati obveznica koje su izdale Španjolska, Italija, pa čak i Francuska, a ECB je nastavio intervenirati u tržišta obveznica, kupujući španjolske i talijanske obveznice u nastojanju da stabilizira tržište. Dok se kriza u eurozoni intenzivirala, SAD, G20 i MMF su zastrašeno promatrale, zabrinute pred opasnošću da se kriza ne proširi i neuspjehom eurozone da adekvatno reagira.

Na zaprepaštenje mnogih manjih članica odgovor eurozone dominantno su diktirali pregovori između Njemačke i Francuske – uz često njemačko blokiranje francuskih prijedloga. Dugo iščekivani EU summit krajem listopada usuglasio je tri glavne mjere. Prvo, da će se zajam koji je u srpnju odobren Grčkoj povećati na 130 milijardi eura. Istodobno, da će se grčki dug smanjiti za 50% – mjera kojoj se protivila Francuska (francuske banke, za razliku od njemačkih, nisu uspjele značajno smanjiti preostala dugovanja u Grčkoj) i ECB (koja je bila zabrinuta zbog posljedica po banke i mogućeg pokretanja novog ciklusa rasprodaje obveznica). Drugo, odlučeno je da će EFSF dobiti “financijske poluge” [leverage] kao bi se povećao njegov učinak, vjerojatno time da će se namjesto davanja kredita ponuditi privatnim investitorima garancija na prvih 20-30% gubitaka, iako se dužnosnici nisu složili kako to točno sprovesti. (U ranoj fazi pregovora Francuska je željela da EFSF može posuđivati od ECB-a, ali Njemačka se usprotivila tome.) Treće, summit je podupro prijedlog nedavno uspostavljene Europske agencije za nadzor bankovnog sektora (European Banking Authority) da se minimalni potrebni kapital banaka podigne na 9% (Francuska je željela da može povlačiti sredstva iz EFSF, ali Njemačka je inzistirala da on bude samo zajmodavac u krajnjoj nuždi). Nekoliko je velikih banaka dalo do znanja da će u svakom slučaju radije smanjiti plasman nego li povećati potreban kapital.

Summit uopće nije uspio zaustaviti širenje krize i panična rasprodaja obveznica se samo intenzivirala, što je diglo kamatne stope talijanskih i španjolskih obveznica na 7% – razinu pri kojoj su Grčku snašli veliki problemi 2010. Međutim, talijanski suvereni dug iznosi oko 1.900 milijardi eura, od kojih 300 milijardi se mora reprogramirati u 2012, što nadilazi okvire EFSF-a. Mogu se čuti hitni pozivi da ECB interventno djeluje kao zajmodavac u krajnjoj nuždi, što između ostalih podupire i Francuska, ali to – kao i prijedlog da se izdaju euroobveznice za koje bi se zajedno jamčilo – Njemačka odbija. Namjesto toga, Njemačka je svoj odgovor usmjerila na razradu još strožih pravila kako bi osigurala fiskalnu disciplinu zemalja eurozone, u naivnom uvjerenju da će se uz uravnoteženost javnih financija tržišni sistem sam izregulirati. Njemačka država izgleda vjeruje da bi svaki ustupak mogao smanjiti pritisak na zemlje u deficitu da režu plaće i javnu potrošnju, ali takvim djelovanjem dovodi eurozonu na rub urušavanja.

Trevor Evans je profesor ekonomske znanosti na Berlin School of Economics and Law. Ovo je skraćena i ažurirana verzija iz studenog 2011. članka koji se pojavio u International Journal of Labour Research. Argumentacija je detaljnije izložena u izvještaju EuroMemo 2012, koji možete potražiti na www.euromemo.eu.

S engleskog preveo Tomislav Medak

Ovaj unos je objavljen u Nekategorizirano. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentari su zatvoreni.