Dmytri Kleiner: Proizvodnja među jednakima i siromaštvo mreža

Slobodniji internet nije moguć unutar trenutnog sistema kapitalističkog financiranja. Argumenti u korist tehnološke superiornosti distribuiranih nad centraliziranim tehnologijama nisu postali odlučujući faktor u konačnom razvoju naše globalne komunikacijske infrastrukture. Ona je, naprotiv, postala sve čvršće konsolidirana, regulirana i restriktivna. Determinirajući faktor je, kao i uvijek, činjenica da oni čijim interesima koristi ograničavanje slobode raspolažu s više bogatstva za neumorno guranje onoga što odgovara njihovim ciljevima no što je dostupno onima koji im pružaju otpor. Ekonomski razlozi te situacije su dobro poznati – brojčano manja klasa kapitalista su oni kojima koristi nepravedna raspodjela proizvodnih sredstava jer im omogućuje da prisvajaju bogatstvo koje stvaraju mase radnika lišenih vlasništva.

Ako želimo sudjelovati u odlučivanju kako će se upravljati komunikacijskim mrežama ili ako želimo bilo kakve društvene reforme, moramo početi onemogućavati posjednike vlasništva da našu produktivnost pretvaraju u svoje akumulirano bogatstvo. Bogatstvo koje oni koriste da bi nametnuli ograničenja našim slobodama je bogatstvo koje su uzeli od nas. Bez nas oni ne bi imali izvor bogatstva. Čak ni bogatstvo akumulirano kroz stoljeća izrabljivanja ne može na koncu spasiti ekonomsku elitu, ako bude spriječena u daljnjem prisvajanju trenutnog bogatstva. Vrijednost budućnosti daleko je veća od vrijednosti prošlosti. Naše zamisli o mrežnoj topologiji u krajnjoj instanci nisu nikakva prijetnja kapitalizmu, koji uvijek ih može kooptirati, sabotirati ili naprosto ignorirati. Naprotiv, isključivo novi načini suradnje među nama i dijeljena mimo nacionalnih granica imaju potencijal da ugroze kapitalistički poredak i stvore novo društvo.

Rasprave o proizvodnim odnosima u projektima razvoja slobodnog softvera i drugim suradničkim projektima poput Wikipedije često pokušavaju proizvodnju temeljenu na zajedničkim dobrima ograničiti i zarobiti u sferu nematerijalne proizvodnje, svodeći je pritom isključivo na domenu u kojoj ona ne može utjecati na distribuciju bogatstva i u skladu s tim igrati ulogu u klasnom sukobu. Yochai Benkler, profesor poduzetničkog prava na Harvard Law Schoolu iskovao je pojam “proizvodnja među jednakima” (peer production) da bi opisao model kojim se proizvode slobodni softver, članci na Wikipediji i slična djela. Ograničavajući analizu na takozvanu “umreženu informacijsku ekonomiju”, novost u proizvodnji među jednakima Benkler, kao i brojni drugi, vidi u tome da je vlasništvo u zajedničkim dobrima apsolutno “neumanjivo” što omogućuje jednoj osobi da ga konzumira, a da to ne sprječava druge da ga konzumiraju u isto vrijeme. U neumanjivo vlasništvo ubrajaju se radijske emisije, video uraci na internetu ili bilo koja dobra koja se, poput slobodnog softvera, mogu prenosti ili kojima se može pristupiti preko mreže. Takvo vlasništvo gotovo da nema troškove reprodukcije. K tome, drugo distinktivno svojstvo Benklerovog ograničenog pojma proizvodnje među jednakima jest da je ono “neuzajamno”, što znači da proizvođači ne primaju izravnu naknadu za ono što su proizveli, jer su njihovi proizvodi besplatno dostupni. Primjerice, korisnici slobodnog softvera ne moraju platiti naknadu izvornim razvijatljima.

Nema dvojbe da Benklerova bogata mreža ima štošta za ponuditi. Vrijednost tih informacijskih zajedničkih dobara za korisnike je iznimna, kao što je to vidljivo iz milijuna koji koriste, primjerice, slobodni softver, Wikipediju, alatke za online komunikaciju i društvene mreže. Međutim, ako se proizvodnja među jednakima temeljena na zajedničkim dobrima isključivo ograniči na zajednička dobra koja su nastala iz digitalnog vlasništva uz gotovo nulti trošak reprodukcije, kako se ta upotrebna vrijednost može prevesti u razmjensku vrijednosti? Odakle novac da se plati proizvodnja tih vrijednih stvari? Nešto bez troškova reprodukcije ne može imati razmjensku vrijednost u kontekstu slobodne razmjene. Svatko tko želi kopiju može dobiti kopiju od bilo koga tko je već ima. Ali ako ono što proizvode nema razmjenske vrijednosti, kako nositelji proizvodnje među jednakima mogu steći materijalna sredstva potrebna za život?

Bogata mreža postoji samo u kontekstu siromašnog planeta. Uzroci siromaštva nisu nedostatak kulture ili informacija, već izravna eksploatacija proizvođačke klase od strane vlasničke klase. Izvor siromaštva nisu reprodukcijski troškovi, već izvlačenje ekonomske rente, višak vrijednosti koji se prisvaja time što se uskraćivanjem pristupa sredstvima proizvodnje proizvođače prisiljava da prihvate kao nadnicu manje od punog proizvoda vlastitog rada. Dokle god se proizvodnja među jednakima temeljena na zajedničkim dobrima primjenjuje usko samo na informacijska dobra, dokle god kapitalistički način proizvodnje i dalje dominira proizvodnjom materijalnih dobara, vlasnici materijalnog vlasništva nastavit će prisvajati marginalnu vrijednost koja nastaje kao rezultat produktivnosti informacijskih zajedničkih dobara. Koja god razmjenska vrijednost nastajala iz informacijskih dobara, uvijek će je prisvajati vlasnici stvarnog vlasništva koje se nalazi izvan domene zajedničkih dobara.

Da bi proizvodnja među jednakima imala bilo kakav učinak na opće materijalno bogatstva ona mora funkcionirati unutar sveukupnog sistema dobara i usluga u kojem bi i fizička i virtualna sredstva za proizvodnju bila podjednako dostupna kao zajedničko dobro za proizvodnju među jednakima. Postavljajući proizvodnju među jednakima temeljenu na zajedničkim dobrima u kontekstu isključivo informacijskih zajedničkih dobara Benkler gradi zamku koja jamči da će privilegij vlasništva biti taj koji će prisvajati vrijednost stvorenu ekonomijom među jednakima. Pokazali smo da je Benklerova teorija postavljena naglavačke i trebat ćemo redefinirati proizvodnju među jednakima ne bismo li je ponovo postavili na noge.

Nije proizvodnja u nematerijalnoj, neuzajamnoj proizvodnji ta koja je nematerijalna. Računala i mreže, razvijatelji i njihova radna mjesta i domovi su redom vrlo materijalni i iziskuju materijalno održavanje. Ono što je nematerijalno je distribucija. Digitalizirana informacija, izvorni kod ili kulturna djela mogu se umnažati i prebacivati u djelićima sekunde preko globalnih mreža, ali proizvodnja ostaje i dalje vrlo materijalan proces. Ako proizvodnja među jednakima može samo proizvoditi nematerijalna dobra kao što je softver, a ne proizvodi ništa zauzvrat za takvu proizvodnju, onda se taj oblik “proizvodnje” ne može ni nazvati s pravom novim načinom proizvodnje. Kao prvo i najvažnije, svaki način proizvodnje mora moći uračunati svoje materijalne ulazne troškove ili nestati. Ti ulazni troškovi moraju uključivati troškove sredstava potrebnih za život onih koji doprinose svojim radom ne bi li se time, u najmanjoj mjeri, “omogućilo radnicima da, jedan s drugim, preživljavaju i nastavljaju svoj rod” – da to tako kažemo Ricardovim riječima.

Nematerijalna, neuzajamna proizvodnja to ne može, jer da bi se proizvelo slobodni softver, slobodnu kulturu ili besplatnu juhu proizvođači moraju sredstva za život osigurati iz nekog drugog izvora, tako da nematerijalna, neuzajamna proizvodnja uopće ni nije oblik proizvodnje, već samo specifični slučaj proizvodnje unutar drugog oblika proizvodnje. Nematerijalna, neuzajamna proizvodnja nije ništa više način proizvodnje no što je to pučka kuhinja ili javno zdravstvo. Ona je samo superstrukturni fenomen koji kao bazu ima jedan drugi način proizvodnje – kapitalizam.

Namjesto da stavljamo naglasak na nematerijalnu distribuciju proizvoda trenutnih primjera proizvodnje među jednakima, bolje bi bilo primijetiti da takvu proizvodnju karakterizira činjenica da neovisni proizvođači koriste zajedničku zalihu proizvodnih sredstava. Takvo gledanje na proizvodnju među jednakima nije kategorički ograničeno na nematerijalna dobra. Ako pojam proizvodnje među jednakima pojmimo na taj način, tako da mreža jednakih proizvođača primjenjuje svoj rad na zajedničku zalihu u cilju uzajamne i individualne koristi, to svakako ima prizvuk starih prijedloga socijalističkih načina proizvodnje u kojima besklasno društvo radnika (“jednakih”) suradnički proizvodi unutar bezvlasničkog društva (“temeljeno na zajedničkim dobrima”). Za razliku od nematerijalne, neuzajamne definicije, ova formulacija uzima u obzir materijalne ulazne troškove, specijalizaciju rada i sredstva za formiranje kapitala, a i bliža je topologiji peer mreža od kojih pojam peer production i dolazi. Takva definicija ispravnije opisuje proizvodnju slobodnog softvera, Wikipedije i drugih dijela koje su uobičajeno ističe kao primjere proizvodnje među jednakima.

K tome, ova formulacija ima svoje utemeljenje i u povijesti, jer opisuje i historijske primjere proizvodnje temeljene na zajedničkim dobrima, kao što su stočarska zajednička dobra. Budući da je raspodjela proizvodnih sredstva toliko u korijenu nejednakosti bogatstva i moći koja perpetuira sisteme izrabljivanja, način proizvodnje u kojemu su proizvodna sredstva u zajedničkom posjedu je evidentno revolucionaran. Međutim, ako taj oblik proizvodnje ostaje ograničen samo na nematerijalno, ako ga se po definiciji kategorizira kao nematerijalnog, onda njegovi proizvođači ne mogu prisvojiti ništa od vrijednosti koju stvaraju. To je, valja napomenuti, upravo razlog zašto profesori prava s Ivy League sveučilišta i druge elite preferiraju to ograničenje. Međutim, ako možemo sprovesti u djelo načine kako neovisno dijeliti zajedničku zalihu materijalnih sredstava i time proširiti opseg zajedničkih dobara tako da podjednako uključuju i materijalna i nematerijalna dobra, onda proizvođači koji koriste ta sredstva u svojoj proizvodnji mogu zadržati veći udio vrijednosti svog proizvoda.

Proizvodnja među jednakima razlikuje se od drugih načina proizvodnje. Radnici koji neovisno koriste zajedničku zalihu proizvodnih sredstava predstavlja drukčiji način proizvodnje, različit i od kapitalističkih i kolektivističkih pristupa. Kapitalistički način proizvodnje je po prirodi izrabljivački – njegova fundamentalna logika je da uskraćivanjem neovisnog pristupa sredstvima za proizvodnju on prisvaja višak vrijednosti od rada. Međutim, i kolektivistički načini proizvodnje mogu biti izrabljivački. Primjerice, u kooperativnoj proizvodnji, u kojoj proizvođači koriste proizvodna sredstva u zajedničkom vlasništvu, izgledno je da će razdioba proizvodnih sredstava među različitim kooperativa biti nepravedna, što će dopustiti jednima da izrabljuju druge. No, može se reći da kolektivistički oblici većih razmjera, kao što su socijalističke države ili velike diverzificirane kooperative, eliminiraju tu vrstu izrabljivanja. Međutim, sve širi koordinacijski slojevi koji su potrebni za upravljanje tim velikim organizacijama stvarajući koordinatorsku klasu, novu klasu koja se sastoji od tehničko-administrativne elite koja se na povijesnim primjerima pokazala da ima kapacitet da postane podjednako parazitska i da podjednako guši radništvo kao što to čini kapitalistička klasa.

Zajednica jednakih proizvođača može rasti bez razvijanja slojeva koordinacije jer se oni sami organiziraju i proizvode neovisno, a kao takvi ne trebaju nikakav sloj uprave osim one koja je potrebna za osiguravanje zajedničke zalihe proizvodnih sredstava. Stoga je koordinacija ograničena samo na alokaciju zajedničke zalihe među onima koji je žele koristiti. Nije onda nikakvo iznenađenje da se taj tip proizvodnje pojavio i procvjetamo tamo gdje je zajednička zaliha nematerijalno vlasništvo, kao što je to slučaj sa slobodnim softverom, s obzirom da niski troškovi reprodukcije eliminiraju probleme alokacije. Da bi proizvodnja među jednakima onda mogla uključiti i materijalna dobra u zajedničku zalihu potreban je sistem alokacije materijalnih sredstava među neovisnim jednakim proizvođačima, a to nameće samo minimalan teret koordinacije.

Dmytri Kleiner kao softverski programer radi na projektima koji preispituju političku ekonomiju interneta i ideal radničke samoorganizacije proizvodnje kao oblik klasne borbe. Rođen u SSSR-u, odrastao u Torontu, živi u Berlinu. Osnivač je kolektiva Telekommunisten koji radi na razvoju internetskih i telefonskih usluga. Ovaj ogled je preuzet i preveden iz Telekomunističkog manifesta (PDF) koji je 2010 godine objavio Institute for Network Cultures.

Ovaj unos je objavljen u Nekategorizirano. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentari su zatvoreni.