Interview s Martinom Pigeonom by H-alter

“Debata koja se sada vodi o tome trebaju li urbani vodoopskrbni sustavi biti u javnim ili privatnim rukama je ponavljanje debate koja se vodila prije jednog stoljeća. Kada su ti sustavi prvotno uvedeni, oni su barem u većini Europe bili privatni i skupi. Stanovnici siromašnijih dijelova grada jednostavno nisu mogli platiti trošak takvog sustava. Potom je uslijedilo vraćanje vodoopskrbe pod okrilje javne uprave, osim u Francuskoj gdje su dvije privatne kompanije sve do 2010. godine upravljale vodoopskrbom Pariza. S vremenom se shvatilo da ova usluga mora obuhvatiti sve. Otada su vodopskrbni sustavi doživljavani kao investicija u javno zdravlje, a ne kao djelatnost koja donosi novac. Podaci Svjetske zdravstvene organizacije govore da javni vodoopskrbni sustavi štede novac u zdravstvu jer građani manje oboljevalju od brojnih bolesti koje uzrokuje loša i nečista voda. Međutim, s neoliberalnim ideološkim zaokretom u ’80-im i ’90-im godinama 20. stoljeća međunarodne organizacije, kao što su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, nametnule su privatizaciju tih sustava u obliku koncesijskih ugovora. Ponovila se situacija iz devetnaestog stoljeća. Ne investira se dovoljno u infrastrukturu, ali postoji stalni pritisak za povećanjem cijena. Posljedice su obično takve da najsiromašniji ne mogu platiti pa ispadaju iz sustava. Ovo je čak i Svjetska banka priznala, pa ne pokušava više nametati koncesijske ugovore u vodnom sektoru. Međutim, dok su koncesijskim ugovorima i infrastruktura i naplata predane privatnom sektoru na dugo vremena, Svjetska banka sada gura privatnu participaciju u vodnom sektoru kroz ugovore o održavanju, koji znače da transferirate samo upravljanje, naplatu računa i slično, ali ne i održavanje infrastrukture jer je to preskupo. Tako zapravo privatizirate samo profitabilni dio sustava i sprečavate da se profit iz tog dijela sustava reinvestira u infrastrukturu. To je čisto parazitiranje. Troika isti model kao Grčkoj i Portugalu pokušava nametnuti i Italiji i Španjolskoj, ali s manje uspjeha. Još uvijek ustraju u nametanju ideološkog trenda jer ne žele priznati da im ideologija dokazano ne radi…”

Intervju možete Martine Kelave s Martinom Pigeonom naći ovdje.

Ostavi komentar

Interview: Asbjørn Wahl by SktriptaTV

Prijevod intervjua možete naći na stranicama Slobodnog filozofskog.

Objavljeno u video | Označeno sa | Ostavi komentar

Trevor Evans: Kriza u eurozoni

Trenutna kriza u eurozoni prijetnja je budućnosti europskih integracija. Međutim, namjesto da europske vlasti dovedu u pitanje financijske institucije koje su generator krize, one su na krizu odgovorile predlaganjem krajnje centraliziranih mjera koje bi zemljama članicama trebale nametnuti fiskalnu disciplinu, ugrožavajući time demokratsku legitimaciju Europske unije.

Dugovi država nisu uzrok krize u eurozoni. Naprotiv, kriza je uzrok zaduženosti država. Kriza je krenula iz SAD-a. Od 1980-ih naovamo realne nadnice u SAD-u jedva da su rasle, a ekonomski rast postao je ovisan o potrošnji financiranoj zaduživanjem, pogotovo na ime rastućih cijena nekretnina. Nakon uvođenja eura Europska komisija je uvela ambiciozni program, pod imenom Akcijski plan za financijske usluge (Financial Services Action Plan), koji je donesen kako bi u EU stvorio integrirani, ali deregulirani financijski sistem po modelu financijskog sistema u SAD-u. Na povećanje konkurencijskog pritiska Europske banke su odgovorile povećanjem plasmana u SAD-u ne bi li iskoristile veće povrate na ulaganja. Međutim, kada se nekretninski balon u SAD-u rasprsnuo, to je bio detonator krize koja je onda podjednako pogodila i američke i europske banke. Kriza je izbila u kolovozu 2007., a dramatično se zaoštrila u rujnu 2008. nakon bankrota njujorške investicijske banke Lehman Brothers. To je bio okidač za čitav niz bankrotâ financijskih institucija, tako da su vlade bile primorane spriječiti potpuni financijski kolaps u SAD-u i Europi spašavanjem brojnih vodećih banaka. Financijska kriza je rezultirala urušavanjem bankovnog kreditnog plasmana, a to je zauzvrat uzrokovalo veliki pad ekonomskog proizvoda u zadnjem kvartalu 2008. i prvom kvartalu 2009. Ekonomski proizvod je pao skoro 5% u eurozoni, a vlade su ponovo morale odgovoriti povećanjem ponude novca ne bi li spriječile još nagliji pad. Nastavi čitati

Ostavi komentar

Massimo de Angelis: Proizvodnja zajedničkih dobara i “eksplodiranje” srednje klase

Massimo de Angelis je profesor političke ekonomije i razvoja na Sveučilištu East London te utemeljitelj i urednik web časopisa The Commoner. Autor je knjige The Beginning of History (London, Pluto press, 2007), a trenutno radi na monografiji o kritičkoj teoriji zajedničkih dobara.

Sažetak: Članak se nadovezuje na autorov prethodni teorijski rad o procesima ograđivanja, tržišne discipline i upravljanja. U članku raspravlja o srednjoj klasi u terminima stratificiranog polja subjektiviteta smještenog unutar planetarne hijerarhije nadnica koje proizvode ti procesi. Teza članka je ta da srednja klasa kao srednja klasa nikada neće moći doprinijeti stvaranju fundamentalne promjene u kapitalističkom sistemu reprodukcije životnih uvjeta. Zajednička proizvodnja koja se vrti oko vrijednosti srednje klase – bez obzira na njihovu povijesnu i kulturnu specifičnost – uvijek je zajednička proizvodnja koja ostaje unutar sistema. Naše zajedničko djelovanje kao djelovanje srednje klase, bilo da djelujemo kao konzumenti, radnici ili građani, reproducira vrijednosni sistem i vrijednosnu hijerarhiju koja je mjerilo, referentna točka za našu suradnju. Članak naposljetku raspravlja o implikacijama nedoumice s kojom se suočavaju oni koji se bore za alternative: “početak povijesti” nije moguć niti bez srednje klase niti s njom.

Ključne riječi: zajednička dobra, srednja klasa, vrijednosti, društveni sukob, kapitalizam, socijalna reprodukcija

Članak:Proizvodnja zajedničkih dobara i “eksplodiranje” srednje klase (.pdf)

Ostavi komentar

Dmytri Kleiner: Proizvodnja među jednakima i siromaštvo mreža

Slobodniji internet nije moguć unutar trenutnog sistema kapitalističkog financiranja. Argumenti u korist tehnološke superiornosti distribuiranih nad centraliziranim tehnologijama nisu postali odlučujući faktor u konačnom razvoju naše globalne komunikacijske infrastrukture. Ona je, naprotiv, postala sve čvršće konsolidirana, regulirana i restriktivna. Determinirajući faktor je, kao i uvijek, činjenica da oni čijim interesima koristi ograničavanje slobode raspolažu s više bogatstva za neumorno guranje onoga što odgovara njihovim ciljevima no što je dostupno onima koji im pružaju otpor. Ekonomski razlozi te situacije su dobro poznati – brojčano manja klasa kapitalista su oni kojima koristi nepravedna raspodjela proizvodnih sredstava jer im omogućuje da prisvajaju bogatstvo koje stvaraju mase radnika lišenih vlasništva. Nastavi čitati

Ostavi komentar

Ugo Mattei: Država, tržište i neka preliminarna pitanja o zajedničkim dobrima

Uvod: prevladavajući stav (1)

Socijalnu pravednost u zapadnim demokracijama osiguravaju (trenutno odumiruće) institucije socijalne države. Uobičajeno se smatra da je pristup programima socijalne države utemeljen na “pravima druge generacije”. Ta socijalna prava nisu tek negativna prava (tj. zaštita od povrede prava), kao što su to prava vlasništva, već se smatraju pozitivnim pravima – tj. pretpostavljaju specifičnu obavezu države.

Ta predodžba da je konkretni teret brige o socijalnim pravima obaveza države koherentna je s evolucijom zapadne pravne znanosti. Od razdoblja znanstvene revolucije i reformacije socijalna pravednost je isključena iz uže domene privatnog prava. (2) Skolastički pojam zakona, ukorijenjen u koncepciji koju su razvili jezuitski pravnici iz Salamance (16. stoljeće) i prema kojoj postoje dva pojma pravednosti – diobena i izjednačujuća pravednost, napušten je na počecima zapadne pravne znanosti. Počevši od Grotiusa (17. stoljeće) pitanja pravednosti bivaju izjednačena s problematikom pravičnosti u ugovornoj razmjeni među pojedincima. Prema tom gledištu, razdioba onoga što pripada čitavom društvu, a ne tek njegovim segmentima smatrala se društvenom činjenicom – pa je tako diobena pravda isključena iz pravne znanosti. Ekonomija, koja se kao zasebna grana znanja razvila u 18. stoljeću, dijelila je isto to gledište. (3) Prema tom prevladavajućem stavu pitanja razdiobe ne mogu biti dijelom znanstvenog diskursa zasnovanog na pozitivizmu. Smatralo se da razdioba ulazi u domenu političkih vrijednosti, a ne empirijski mjerljivih činjenica. Diobena pravednost postala je pitanjem politike, a njom su se (ako uopće) trebale baviti državne institucije javnog prava. Rođenje socijalne države u ranom 20. stoljeću smatralo se iznimnom intervencijom regulacije (sredstvima fiskalne politike) u tržišni poredak, s posebnim ciljem da osigura određenu razinu socijalne pravednosti obespravljenim članovima društva. Od tada se socijalna pravednost na zapadu više nikada nije uspjela vratiti u užu domenu diskursa o pravima te je stoga ostala u stalnoj milosti i nemilosti fiskalne krize: nema novaca – nema ni socijalnih prava! (4) Nastavi čitati

Ostavi komentar

O konferenciji “Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija zajedničkih dobara”

22.-24. studenog, Zagreb, Goethe Institut (Vukovarska 64) / MAMA (Preradovićeva 18)

Zajednička dobra postala su mobilizirajući kredo mnogobrojnih društvenih borbi – borbi protiv privatizacija javnih dobara, protiv komercijalizacija školstva i zdravstva, protiv rezova u javnim uslugama, protiv podruštvljenja privatnih rizika, protiv dužništva, protiv iscrpljivanja prirodnih dobara, protiv otimačine prostornih dobara, protiv stvaranja patentnog vlasništva nad biološkim temeljima života, protiv ekonomskih barijera na dostupnost životno potrebnih lijekova, protiv ograđivanja znanja i kulture… Nastavi čitati

Ostavi komentar

Ursula Huws: Kriza kao kapitalistička prilika

Razgovor vodio Ed Lewis

Ursula Huws je, između ostalog, direktorica konzultantskog poduzeća za socijalna i ekonomska istraživanja Analytica. U sklopu serije priloga kojima je portal New Left Project popratio zbornik Socialist Registera za 2012. godinu – The Crisis and the Left (Kriza i ljevica) – Huws je razgovala s Edom Lewisom o njezinom članku “Kriza kao kapitalistička prilika: nova akumulacija kroz komodifikaciju javnih usluga”.

Možete li nam dati pregled argumentacije u Vašem članku?

Mislim da se ljevica, a britanska ljevica u svakom slučaju, usredotočila na sagledavanje financijske krize kao nečega što ima veze s bankama i što ima veze s financijalizacijom i financijskom ekonomijom. Sve političko djelovanje koje smo u zadnje vrijeme/nedavno imali prilike vidjeti – uključujući pokret Occupy koji bezostatno podržavam – mahom je usredotočeno na to da su banke negativci, na to kako promijeniti bankovni sistem, kako ga učiniti odgovornim itd. Malo se pažnje poklanja tome što se događalo u onom što bismo mogli nazvati “realna ekonomija”. To je komplicirana sintagma: o financijskom kapitalu i industrijskom kapitalu običavalo se govoriti kao da se radi o dvije odvojene stvari, što je vjerojatno bio slučaj prije sto godina, ali stvarnost je takva da se industrijski kapital sve više ponaša kao financijski kapital. Tako imamo transnacionalne kompanije čije matične kompanije imaju sjedišta po poreznim oazama, stvarajući unutarnji globalni prostor kroz u kojem prenose profite, izbjegavajući plaćanje poreza i sve više se ponašajući poput banaka. Nastavi čitati

Ostavi komentar

Asbjørn Wahl: Politike štednje u Europi – Nema alternative

Nema alternative („There is no alternative“) – jedan je od notornih slogana Margaret Thatcher. Taj je slogan za Thatcher imao normativni značaj, bio je dio njene ideološke borbe. Thatcher je željela uvjeriti ljude da su njene neoliberalne politike jedine moguće politike, dok su sve ostale alternative otišle u ropotarnicu povijesti. Moja upotreba te fraze u naslovu ovog članka nije mišljena normativno nego deskriptivno te opisuje realno postojeću političku situaciju danas u Europi. Dakle, ona opisuje i ogroman izazov s kojim se sindikati i radnički pokret u Europi suočavaju i nedostatak alternativa trenutnim neoliberalnim politikama štednje – odnosno, otvoreno rečeno, duboku ideološku i političku krizu ljevice. Nastavi čitati

Ostavi komentar

Asbjørn Wahl: Graditi progresivna savezništva

Socijalni konflikti u Europi uvelike su se intenzivirali tijekom posljednjih nekoliko godina uslijed financijske krize. Radnički i sindikalni pokret nalaze se u defanzivi otkako je oko 1980. godine krenula neoliberalna ofanziva. Ravnoteža moći u našim društvima u posljednjih trideset godina značajno se premjestila s rada na kapital, s demokracije na tržišne sile. Došlo je vrijeme da se odupremo, da izgradimo široka društvena savezništva i revidiramo naše strategije i taktike.

U ovom članku pobliže ću razmotriti trenutnu situaciju, pozabaviti se problematikom izgradnji savezništava i prvenstveno sažeti neka od iskustava koja smo imali u izgradnji savezništva u Norveškoj. Moje je polazište da je društveni razvitak pitanje moći, društvene moći – i snage. Ako nismo sposobni mobilizirati dovoljno društvene moći da podupre naše mnogobrojne izvrsne zahtjeve, oni će na kraju ostati tek puste želje. Nastavi čitati

Ostavi komentar